Malena

Evo priče iz Novog doba

Pred vratima, na kojima piše Tehno biro, stoji čovjek srednjih godina, ulazi i pozdravlja:
- Zdravo, Zoro, sine moj.
- Zdravo tata, kaže mladić.
- Čuj, Zoro, kori me tvoja mati, da te puno zadržavam u kancelariji. Puno radiš, trebao bi posvetiti više pažnje sebi. A ti se uhvatio posla, pa povazdan sjediš u kancelariji dok drugi momci sa djevojkama izlaze na ples.
- Znaš tata, prije par mjeseci sam se prijavio na jedan natječaj za izradu projekta. To me je puno okupiralo. Išao sam i u Beč prije tri mjeseca razgledati jedan centar. Radio sam puno na tome i u tri navrata sam na razgovoru bio sa investitorima. Evo, upravo sam dobio od njih pismo da je moj projekt prihvaćen, ali se moramo još nešto dogovoriti oko nekih malih pojedinosti. Sutra idem na dogovor.
- Dobro si to sine uradio, samo ne znam oćemo li mi to sve moći napraviti?
- Bez brige budi tata, hoćemo. Sve sam ja proučio i oni su to dobro primili, pa ćemo vidjeti.
- Dobro sine, kad je tako.

I tako prođe dan, dva. Uz kavu, prije posla, čika Janko, projektant koji već dugo godina radi kod Zorinog oca mu kaže:
- Nije dobro, Zoro nam je puno zauzet. Pusti ga malo, neka se druži sa svojim vršnjacima, neka ide među omladinu.
- Baš sam o tome maloprije razgovarao sa Zoroslavom.
- Reci mu da se druži sa Mišom. Znaš, on ti ima neki bend, neku grupu sa kojom svira. Bilo bi dobro da se s njim poveže i da vidi kako je to gdje se mladi zabavljaju.
- Dobro, reći ću mu.

Jednog dana otac opet sinu ponovi istu priču:
- Pa, nije sine ovo dobro. Ja sam već u godinama a i tebi je već dvadestičetvrta godina. Mnogi tvoji vršnjaci su se poženili, pa daj i ti se trgni malo, vrijeme ti je. Kreni nekud, eto, otiđi kod Miše. Nekad ste se družili, bili prijatelji, javi mu se, pa izađite zajedno.

Prođe nekoliko dan i Zoroslav odluči da posluša oca, nazove Mišu. Dogovore se gdje će se sastati i kad su se našli, popričali su o raznim temama.
– Čuo sam Mišo da imaš neki bend i da sviraš u njemu.
- Da, osnovali smo ga prije nekih godinu dana. Sviramo u Vatrogasnom Domu. Lijep je to prostor, velika dvorana fino uređena za mlade. Nema alkohola, ne toče se nikakva alkoholna pića, ali ima onih drugih zanimacija kao bombončići, štapići, keksići, sendviči, sok. Dođi, znaš gdje je to, pa ćeš vidjeti kako je, što da ti više pričam o tome.
– Dobro.

Tako je i bilo. Jedne srijede, dan kad imaju probe, došo je Zoro i čuo kako lijepo sviraju. Mišo ga je pozvao da dođe jedne subote ili nedjelje kad je ples. Kako se ova priča događa u pedesetim godinama, tamo negdje 1951, 52 bitno je napomenuti da se na ples išlo u popodnevnim satima, od četiri pa do osam u večer, najdalje devet. Zoroslav se uredio, dotjerao i krenuo u Vatrogasni Dom na ples. Došao je, pa kad je ples završio i svi se vratili na svoja mjesta, ugledao četiri djevojke za jednim stolom. Jedna od njih ga pogledava a i on se nešto zagledao. Kad je zasvirala muzika, on brzo ode do stola, nakloni se i kaže:
- Malena, hoćemo li zaplesati?

Ona ne znajući šta da radi, bili se ustala ili ne bi, nasmije se. Jedna od djevojaka uto reče:
- Dečko, ti si se zabunio, djevojke biraju.

Moj se Zoro zbunio, na brzinu se okrenu i ode van. To je vidio Mišo dok je svirao i odmah ostavio svirku i krenuo van za Zorom. Stigne ga kod motora, i kaže mu:
- Vrati se, nije to ništa. Običan nesporazum, pa ništa se nije dogodilo. Pogriješit ćeš ako sad odeš.

Ne sluša Zoroslav, sjede na motor i ode. I prođoše tjedni, dani, mjesec-dva i sretne Mišo oca od Zoroslava.
- Dobar dan čika Janko.
- Dobar dan.
- Reci mi, čika Janko, što je to sa Zorom? Pa, bio je on na plesu, ali ne znam šta se tamo desilo, reko bi da nije baš najbolje snašao.
- Ma, i ja sam primjetio već tolko dana se nekako u sebe uvukao, nije ni razgovorljiv, ne znam što mu je.
- Znate, čika Janko, nije on zato spreman. Trebalo bi ga podučiti, trabalo bi da bude malo opušteniji, a ne onako kako je došao. Frizura ko Tarzan, i brljantinom se namazao, metno kravatu, metno cvjet u rever, previše je ukočen, trebao bi biti opušteniji. Trebalo bi njega malo podučiti.
- Pravo imaš.
I tako ti za ručkom čika Janko kaže ženi:
- Sreo sam Mišu i Mišo mi lijepo reče da je Zoroslav bio na plesu, ali da nije baš spretan. Nego znaš ti onu Milicu što je nekad držala školu za ples, a njen suprug je podučavao dečke onim vještinama kako li se ono zovu... borilačke vještine.

Dogovorili su se da odu kod Milice i zamole je da poduči Zoru u plesu. Išao je Zoro i na probe gdje je Mišo sa bendom svirao, učio je plesati i postajao sve slobodniji i opušteniji. Jedne nedjelje evo ti njega na plesu. Za istim stolom sjede iste one djevojke sa prošlog plesa na kojem je Zoro bio. Prije nego je počela muzika, prišao je stolu i obratio se djevojkama:
- Oprostite djevojke za ono što se desilo zadnji put.
- Ma, nemate se zašto izvinjavati, ništa to nije bilo. Rekao nam je Mišo da ste mu dali pare da nas počasti i on nas je lijepo počastio. Nema tu ništa, nikakvog propusta ni grijeha, sve je u redu.
- Primate li me onda za vaš stol?
- Kako da ne, dapače, sjednite.

Malena, kako ju je on nazvao, ustade, dade mu stolicu, drugu doguraše i sjedoše za stol. U to počne muzika za ples. Ide moj Zoroslav na prvi, pravi ples. Kako to pleše, kako se to okreće, svi počeli gledati. Pa drugi ples, pa treći, krasno je gledati kako lijepo plešu. Završio ples i došlo vrijeme da se ide kući. Zoroslav kaže:
- Malena, ajde sa mnom. Imam auto pa da vas povezem.
- Ma, nas smo sve četiri van centra, ali ako idemo u istom pravcu može.

I tako sve ušle u auto i Zoro ih je odvezo kućama. Kad su stigli ispred kuće od Malene, upita ona Zoroslava:
- Zašto ti mene zoveš Malena? Ja sam Lenka.
- Oprosti, meni je to ime nekako najzgodnije i ti si meni najsimpatičnija tako kako te zovem.

Prolazili dani, plesovi i jednog dana dok je vozio djevojke kući, nakon što je tri ostavio i ostao sam sa Malenom, počeo on pjevušiti jednu lijepu pjesmu. Svidjelo se to Malenoj tj. Lenki, pa mu kaže:
- Zašto nešto ne napišeš?

I stvarno jednoga dana, sretne on Mišu i kaže:
- Mišo, ja sam sastavio pjesmu. Ma imam tri, al jedna mi se najviše sviđa. Daj, pokušaj vidjeti šta se da s tim učiniti, kako vi to zovete uglazbiti.

I tako prošlo par tjedana. Sretnu se ponovno i kaže njemu Mišo:
- Sve tri su ti pjesme odlične. Tako lijepo zvuče i riječi i sve zajedno. Ovaj naš, znaš onaj Bogo, kako ga mi zovemo, ime mu je Bogdan, lijepo pjeva, moraš čuti. Pjesme su dobre.

Malena vatra u starom ognju

I tako na plesu jednom, zovu Zora da dođe na pozornicu. On za ruku uzme Malenu i s njom će na pozornicu. Pjevat će on pjesmu koju je napisao. Otpjevo jednu, pa drugu, pa treću. Dopalo se to publici, aplauzi sa svih strana, «Zoroslave!» kliču. Prolazili dani i plesovi sve dok jednog dana ne upita mati Zoru:
- Zoro, vidim da si veseo, izlaziš, družiš se, pa kako ti ide?
- Ma tako – kaže – imam djevojku, ali ne znam kako da...
- Šta ne znaš? Pa jesi li upoznao njene roditelje?
- Pa, nisam ih upoznao. Ona ima samo mater.
- Ima da je upoznaš! I mi ćemo se upoznati, kad već to tako ide. Pa znaš Zoroslave da bi nam bilo drago da stvoriš porodicu.

I tako kad je pratio jednog dana Zoroslav Lenku kući, vide da su se skupili ljudi ispred njene kuće.
- Šta je? Šta je? – pitaju.
- Bolesna je mati od Lenke, nije joj dobro.
- Brzo dajte je stavite u moja kola. Ja imam prijatelja pa ću mu javiti da nas dočeka u bolnici.

Malo kasnije, nakon što su u bolnici uradili što je trebalo, izašao iz ordinacije Zorov prijatelj, kaže:
- Nije ništa tako opasno. Na vrijeme si je dovezao. Ima upalu slijepog crijeva, to će mo srediti i bit će sve u redu.

I kad je drugi put dolazio sa Lenkom, onako malo stidljiv jedva nekako se odvaži i upita:
- Lenka, ja bi ušao da upoznam mamu tvoju.
- Već je i vrijeme Zoroslave da to učiniš. Ajmo!

Ušli unutra, pozdravili se i da će reći:
- To je...
– Znam, znam, - govori njena mati – tolko mi je pričao prijatelj vaš o vama. Kako ste dobar, kao čovjek, kao dečko i drago mi je što ste s mojom kćeri.
- Ma, znate teta...
- Znam što hoćete reći, iako u ovom niste baš spretni. Dobro, moj blagoslov imate.

Zoro se veseo kući vratio i kaže roditeljima:
- Bio sam kod Lenke i upozna sam njenu mamu. Upoznat ću vas s njom čim bude prilika.

Na idućem plesu, nije još ni počela muzika, zovu Zoru da prvi pjeva pjesmu. Zoroslav Malenu uzme za ruku i popne se na pozornicu. Muzika zasvira, kad čudo veliko se dogodi. Na podij izađe njegova mati sa ocem. Zaplesaše, priđoše i drugi, a pjesma se zaori iz grla od Zora. Kompletna sala poče pjevati tu pjesmu, pa drugu, pa treću. Kad je stala muzika, vratili se za stol, a kad tamo za stolom sjedi Lenkina mati. Tu su se upoznali. Poslije su se dogovorili i sastali. Kako dogovorili, tako i učinili. Lijepu svadbu napravili, Zoru u 24. godini oženili. Nitko sretniji i veseliji nije od Zorinih roditelja i Lenkine mame, ali još su veću sreću imali Malena, kako ju je on nazivo, i momak Zoro.

POČETNA