Dado i čarobni grah

Davno u nekom selu, lijepom selu, okruženom sa tri strane brdima, lijepim poljima, krasnim kućama, a i crkvu su imali, živješe jedna udovica sa sinom po imenu Vlado, a zvali ga Dado. Još kao malo dijete ostade bez oca pa je sa majkom kud god je ona išla i on išao. Kako je mati morala da se brine za djete, za kuću, za stoku i za sve što su imali, tako je on s njom svukud išao, i u polje i u štale, u sela i u crkvu. Gdje god je išao sve je upijao, za sve se zanimao, pitao i tako ga ljudi zavolili. Bio je društven, nije znao reći neću ili nedam. Šta ga se pitalo, ako je imao, davao je. Rado su kod njega svi dolazili. Kad je odrastao bio je poznat kao dobro dijete, dobar momak, jak, zgodan, cure su ga zagledavale. Jednog dana Dado upita mater:
- Majko, čuo sam neku priču da se davno desilo kako je neki div dolazio i ljude odnosio. Je li to istina?
- O, moj Dado, davno je to bilo i slabo se ja sjećam. Znam de se to pričalo, ali nije ga kod nas bilo i ne daj bože da bude.
- Pa dobro, valjda će tako i biti da neće biti. Nego majko, ja bi morao da odem do susjednog sela. Obećao sam Staki, znaš ona što ima tri sina, da ću joj donijeti grablje i lopatu za prosijavanje žita. Mislio sam prije noći to obaviti.
- Dobro, ajde, ali vrati se do večere.

Dado je svašta znao raditi; grablje, lopate, ormare, škrinje i ljudi su kod njega to rado naručivali. I tako ti moj Dado otišo i predvečer se vratio, sav zapuhan.
– Nisi trebo toliko žuriti.
– Malo sam požurio jer se nešto nebo zacrnilo.
– Odakle zacrnilo? Pa je li danas sijalo sunce? Šta je sad to?! Mati izađe pred kuću da vidi, i stvarno tamno nebo.
- Ne znam ja moj Dado šta je to, bit će sigurno kiše. Ništa zato, nego ti se spremi sutra da ideš, kako smo se dogovorili, na pijacu kravu da prodaš. Treba nam novaca, tebi za alat i još za neke druge potrepštine.
- Lako je za to majko, ništa ti ne brini, sutra ću ja to obaviti. On nikad nije znao reći neću.

Prespavali oni tu noć, kad i sutradan nebo tamno, ali kiše nema. Dado uzme kravu i veselo krene prema gradu gdje se održavala pijaca. Tek što je malo odmako od sela sretne čovjeka sa kozom.
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Kamo ti momče tako poranio?
– Idem na pijacu da prodam kravu.
– Ma nemoj ići do tamo, što da se mučiš, ajmo mi zamjeniti kravu i kozu; evo tebi koza, a ti meni daj kravu.
Dado malo razmisli i reče:
- Pa, dobro daj. Neću onda ni ići na pijacu. Iću ja pomalo prema kući.

Čovjek ode s kravom a Dado s kozom krene kući. Ide on tako, po malo, kad otud ide neki čovjek s guskom.
– Kamo ti momče?
– Evo, ja išo na pijacu, pa pazario sad kozu.
– Što će ti koza?! Ajde da se mijenjamo, evo tebi guska, a ti meni daj tu kozu pa si se rješio.
Misli se Dado:
– Pa kad ti je već tolko stalo do tog, neka ti bude.
I uze on gusku pod pazuh i ide kad otuda dolazi starica jedna. Prilično pogrbljena, zavicila se, stane pa kaže:
- Momče, kamo ti tako žuriš? Dug je dan još.
- Ma idem kući. Bio sam na pijaci, pa eto pazario i obavio sve što sam imao. Evo sad imam ovu gusku koju sam dobio za kozu.
– Momče, evo tebi tri graha. Ali nije to običan grah, to je čarobni grah. Posadi ti taj grah u svoju bašču, ali predvečer ga posadi a meni daj tu gusku. Misli se Dado što će.
– Evo tebi guske.

Uze ta tri graha, metnu ih u džep i krene kući. Kad je došo kući kaže majci:
- Majko, ja pazario.
– A što si to sine pozario?
– Ja sam dao kravu za kozu, kozu za gusku, a gusku za čarobni grah. Starica mi reče da ga posadim navečer u bašču. Evo, tu ćemo ga posadit pa ćemo vidjeti kako će rasti.

I tako došla večer, posadio on grah i otišo leći. Sutradan kad je svanulo mati ga zove:
- Dado, Dado! Eno grah izrasto, veliki, veliki grah!
Kad Dado izađe van, imao je šta i vidjeti; kakva su to velika tri graha, razgranata. Čudo jedno koliko su narasli.
– Majko, ja ne znam kako to? Stvarno je čarobni. Vidiš li kolko ode u vis? Sve do onih tamo crnih oblaka. Moram ja vidjeti šta je to.
– Ma nećeš, kud ćeš ti sada.

Ne da se on odvratiti i ode u štalicu po neku sjekiricu. Metne on tu sjekiricu, malu sjekiricu zvanu nadžak, oko pojasa. Kaže on sam sebi, trebat će mi možda ovaj nadžak, objesi ga pa se počne penjati. I ode moj Dado uz grah, gore. Penje se, penje, sve do vrha, kad tamo; jest, nije to bilo što. To je nekakvo kopno na nebu. Šume, polja, brda se ukazala pred njim kad je prošao kroz rupu u crnom oblaku. Ništa se ne javlja, svjetlo je, lijepo se sve vidi i dvorac u daljini suncem obasjan. Ide on prema dvorcu, došao do ulaznih vrata ali ne može da uđe. Obiđe oko dvorca i nađe ulaz u podrum. Spusti se skalama, provuče kroz prolaz i dođe do vrata. Pored tih zatvorenih vrata vidi neka manja, odškrinuta vrata. Odgurne ih i vidi žensku.
– Dobar dan.
Ona ko' da se iz sna prenu.
– Dobar dan dečko.
– Odakle ti ovdje?
– Ma, lako zato, nego kako si ti došo ovdje? pita ta ženska.
– Doš'o sam sa čarobnim grahom.
– Ala, bježi ti nazad. Znaš da me je neki dan div, div me je zgrabio i doveo ovamo. Vidiš kako me je ovdje privezao, a ja se ne mogu odvezati, mogu samo malo šetati. Ja sam princeza.
– Ti princeza?! Nešto sam čuo da se pričalo da je princeza nestala.
– Slušaj, div je sad otišao, ali će se brzo vratiti. Sakrij se negdje, ali prije donesi onog tamo lišća, vidiš tamo desno. Dosta ga donesi i metni pored ovog bokala kojeg napuni do vrha vodom. Kad se div vrati, uvijek pije puno vode, a kad se dobro napije dugo spava. Mi ćemo onda bježati.
– Dobro si to smislila.
– Ali, znaš on ti dolazi svakog dana predvečer, tako da ćeš morati negdje noćiti. I nije samo to, nego ima tu još jedna zgrada u kojoj on drži ljude koje je oteo i koji rade za njega. Čula sam da tamo, pored jednih vrata stoji neki štap koji sa jedne strane otvara vrata a sa druge strane lance sa kojima su vezani ljudi. Isti taj štap može da otvori i ovaj moj lanac. Odi pa ćeš vidjeti kakav je, crn je i s jedne strane mu je bijeli vrh a sa druge žut. Bijelom stranom se otvaraju vrata, a žutom lanci. Donesi taj štap i skini mi ove lance.

On otrči, donese štap, nju oslobodi, vrati štap nazad i sakrije se. Nije prošlo puno vremena, kad se začu neki huk, neko dolazi. Kakva se to ljudina pojavi, na rukama ima nešto veliko, veliko, kao mali čamci a na nogama nekakve peraje. Kad je tako sletio pred kuću, skinu to sa ruku i nogu i metnu pored kuće i kaže:
- Nešto tu na ljudsko smrdi.
Dođe do princeze koja izgleda kao da je još zavezana.
– Ko bi mogao ovdje doći? Kako da neko dođe na ove visine?
- Kad ćeš me pustiti kući? - pita princeza.
Ništa on ne govori, nego uze taj veliki bokal do vrha pun vode i popi sve na iskap. Kad je otišao, princeza iskoči i zovne Dadu.
– Dado, Dado...
– Sve sam vidio - kaže Dado.
- Ajmo žurimo, idemo ljude osloboditi.
Odu oni tamo prema toj hali, nije to baš neka obična hala, nešto je to dugačko, pa veliko. Otvore i oslobode ljude. Ima tu i mlađih i starijih ljudi koji su tu radili na strojevima, nešto talili, vatru su ložili i uvijek su bili vezani. Imali su i kuhinju i kuhare koji su im spremali hranu i tako su tu živjeli i radili ali nisu mogli van izlaziti.

Kad su izašli iz te hale svi su zajedno krenuli prema stabljici graha. Dado se sjeti i kaže: - Čekaj, uzmimo ove divovske peraje i probajmo ih nekako razbiti. Ali ne da se to razbiti. Dvojica uzmu jednu peraju, druga dvojica drugu i odnesu ih nekud i sakriju. Dado se vrati u prostoriju u kojoj je bila princeza da vidi nema li kakvih dokumenata, bilo šta sa čime bi mogao dokazati ko je, šta je. Nađe samo neke kože, uzme ih i ode do graha gdje su ljudi već počeli silaziti. Silaze ljudi tako silaze, kad tamo pri dnu vide diva. Silazi i on, ne može više da leti jer su mu sakrili peraje. Dado izvadi svoj nađak, udari po jednom, po drugom, pa po trećem grahu. Nagnu se grah i počme padati. Ode grah, daleko, daleko i razbi se div od neke stijene.

Kakvo veselje nastade kod ovih ljudi. Ljudi su u odlasku napunili džepove sa zlatom i srebrom kojeg je div imao pune vreće. Veselju nije bilo kraja, diva više nema i vijest se pročula na daleko. Dadina je mati presretna što joj se sin živ vratio. Čitavo je carstvo saznalo za to i drugi, treći dan dolazi car. Dan prije njegovog dolaska, dođoše ljudi koji postaviše šator blizu kuće u kojoj je živio Dado. Donesoše razne rekvizite potrebne da bi car bio dostojno primljen i ugošćen. I stvarno, stižu kočije, pratnja, car dolazi, masa ljudi za njim iz okolnih sela se skupila. Priča se o Dadi, priča se o čarobnom grahu, priča se kako je oslobodio ljude i princezu, ubio diva. Skupilo se tu ne jedno, nego ko deset sela. Velika je proslava. Ljudi kliču:
- Živio Car! Živio Dado! Živjela Princeza!
Mati od Dade je presretna jer svi hvale Dadu, pa i ona:
- Bio je uvijek dobar. Uvijek je bio ispred svojih vršnjaka.
Kad Car dođe blizu kuće prvo što upita:
- Gdje je to momče? Da ga poljubim.
Dado mu priđe i Car ga zagrli.
– Dado, k'o sin si mi rođeni. Toliko sam te zavolio da te imenujem svojim nasljednikom.

I tako veselju nikada kraja. Sutra dan Car se sprema na povratak i kaže princezi da idu kući. A ona kaže:
- Oče, ja od Dade ne idem. Ja ostajem sa Dadom.
Dado priđe, zagrli je. Mati priđe s druge strane princeze, stade i reče:
- Presvjetli Care, pusti ovo dvoje mladih, nek oni odluče kako će.
– Majko, u pravu si. Neka, priredit ćemo im najljepšu svadbu u mom carstvu, da ljepše nije bilo niti će biti.

I tako se vjenčaše, a priče se pričale po selima, na prelima, na sjelima, o Dadi, o princezi. Evo i dan danas se još priča o Dadi, njegovoj dobroti, hrabrosti i kako je spasio carstvo i narod od neke napasti koja je svako tolko nekoga maltretirala.

VELIKI I MALI NIKOLA

BABA I NAĆVE

DADO I ČAROBNI GRAH

MALENA

Dnevnik

Virtualno