Tako negdje u davna vremena, u prikrajku šume, okruženu sa njivama i lijepim livadama, jednim potočićem koji je uz kuću tekao, živješe baka i djeda. Nisu imali poroda, lijepo su se slagali,
radili su, imali su posla uvijek. Baka je imala kokice, imala kozicu, vrt, lijepo je znala pjevati, vesela bila. Djeda je radio u polju i većinom je išao u šumu gdje je palio drva, pravio
je drveni ugljen i svako toliko ga nosio kovačima za njihove potrebe. I tako jednoga dana, djeda je prišao potočiću u kojem je bilo jedno malo jezerce gdje je ispirao kantu koja mu je služila
u njegovom radu. Kad je zagrabio vodu, 'nako malo prljava voda,
zakašlje se, začuje nešto, kad ribica progovori ljudskim glasom:
- Starino, starino, pusti me, sve ću ti želje ispuniti.
A on i tako nije mislio da je zadrži, pa je pusti, opere kantu i vrati se kući. Dođe kući. Kao i obično baka spremila nešto za večeru i počne da gunđa:
- Eto vidiš, nemamo naćve. Kako bi nam bila da imamo naćve. Ovako patim se, ne znam gdje ostaviti stvari, gdje ostaviti brašno. Pa to trebamo nabaviti a ne znam kako ćemo.
Djed na to kaže:
- Pa ti svaki put o tome, nikad me ne upitaš o poslu mome, a da znaš šta mi se desilo danas. Idem prati kantu, zagrabim vodu, kad u kanti pojavi se riba. Ma nije to obična
riba, ma zlatna riba. Ljudskim glasom progovori: "Starino, starino pusti me pa ću ti sve želje ispuniti".
Baka se začudi:
- A što si zaželio?
- Ma, nisam ništa.
- Pa, trebao si zaželiti naćve. Koliko sam ti puta govorila da bi trebali imati naćve.
- Dobro babo, kad budem išao sutra pitat ću.
Sutra dan kad je otišao i posao završio, spremio se da se kući vrati i u zadnji čas sjeti se što mu je baka rekla. Vrati se potočiću i zovne ribu:
- Ribo, ribo, ribice.
Riba se pojavi.
- Što je dobra starino?
- Pa eto moja baka bi želila naćve, a ja se nisam toga jučer sjetio kad si mi pitala i želju mi htjela ispuniti.
- Ne brini starino - kaže riba - idi ti kući, sve će biti u redu.
I djeda ti moj ode kući. Došao kući a baka nasmijana pred kućom, maše mu i viče:
- Odi, odi...odi, pa vidi.
- Što je?
Ima šta vidjeti; u kući nove naćve. A naćve pune svega: tu je i brašna, i soli, i kvasa i šećera i svega. Nema čega nema. A što su naćve? Naćve su preteča kuhinjskim kredencima. Neke su imale nogare,
a neke nisu. To je bio poveći kovčeg sa pregradama. U kući sada miriše. Baka spremila lijepi kruh, kolače ispekla, vesela je, stvarno ima sad nove naćve. I tako prolazili dani, kad jednog dana reče baka:
- Čuj djede, daj ti molim te, reci svojoj ribici da nam dade novu kuću. Pa vidiš i sam kako nam je ova kuća stara. A i ona tamo štala gdje imamo kozicu, pa i kokošinjac, sve nam je to staro i nikakvo.
Daj joj reci.
- Dobro, reći ću joj.
Poslušaj priču
I tako kad je išao drugi dan, zamoli ribicu:
- Ribo, ribo, ribice.
Ona se pojavi:
- Dobra starino, reci samo šta ti treba.
- Ma, zaželila moja baka da nam kućicu novu dadeš.
- Nema problema - kaže ribica - idi ti kući, sve će biti u redu.
Djed pođe kući, ide on tako i kad je prišao kući imao je šta vidjeti; kakva lijepa kućica, dvorište uređeno, štala nova, kokošinjac. Sve uređeno lijepo a baka pjeva iz svega glasa, čuje se iz daleka.
Kad je čula njega kako dolazi, izađe iz kuće:
- Vidiš li što smo dobili? Niko takve kuće nema u selu. Baš si mi dobar bio. 'Ajde, spremila sam dobru večeru, da večeramo.
I tako sretni i veseli, kako lijepo mogu živjeti i uživati u novostečenom blagostanju.
Tako, prolazili dani, prolazili, zaćutala jednom baka. Ćuti, ništa ne govori. Pita se djeda, što joj je? Kad će ona jednog dana:
- Čuj, dajde ti onoj svojoj ribici reci da ja želim biti grofica.
- Ti grofica?! Što će tebi grofica! Šta nam nije ovako lijepo. Pa, vidi kako imamo lijepu kuću, pa imaš naćve sada lijepe, pa baš lijepo živimo. Nemoj to sada tražiti.
A baka nato ponovi:
- Ja 'oću da budem grofica.
Pa tako jedan dan, pa drugi, pa treći dan, pa četvrti dan baka ne odustaje. Nema djedu druge nego da ode na potok i pozove ribicu. I tako dok je prao kantu:
- Ribo, ribo, ribice!
Ribica izađe:
- Kakav problem imaš, starino dobra?
- Ma, moja baka hoće da bude grofica. Ja ne znam sta će to njoj da bude grofica, ali ne može se s njom više ovako živjeti.
- Ne brini starino, idi kući, sve će biti u redu.
Pođe on kući, došao blizu kuće kad pred kućom stoje dva stražara. Nije to više ista kuća, opasana je visokim zidom, stražari naoružani. Gleda on šta je to, pa upita:
- Što vi tu radite? Pa to je moja kuća.
- Ne, nije. To je kuća grofice. Zapovjedila nam je da te dočekamo i da te k njoj dovedemo.
Uzmu ga pod ruku, dovedu tamo u kuću. Kad baka se šepuri a oko nje neke cure, nacvakane, namazane k'o i ona, u svili i kadifi. Sve se oko nje sjatile i služe je, a kad vidje djeda reče:
- Evo vidiš, sad sam grofica. I da znaš, ja sam grofica. Ti budi dobar, sa poslugom ćeš tamo živjeti, i nemoj da se ljutiš.
Stražari opet djeda pod ruku i odvedoše ga tamo gdje je posluga, pored staje za blago.
I prolazilo vrijeme, prolazilo, kad jednog dana dvojica stražara dođu po njega i odvedu ga kod grofice. Grofica nacvakana, raspoložena:
- Djeda - kaže ona - reci svojoj ribici da ja hoću da budem kraljica.
- Ti ne možeš kraljica biti, šta ti nije dosta ovoga.
- Reci da hoću da budem kraljica.
Prolazili dani i svako toliko stražari ga vodili pred groficu. I nema druge nego 'ajde na potočić. Kad je kao obično prao kantu, kaže:
- Ribo, ribo, ribice, mo... zausti, kad se pojavi ribica.
- Opet problemi, dobra starino. Samo reci, nema problema.
- Ona moja baka totalno poludila. Sada joj nije dosta što je grofica, nego oće da bude kraljica, pa kraljica. Ne da mi živjeti.
- Ne brini, dobra starino. Idi kući, sve će biti u redu.
I on se uputi kući, kad tamo gdje je kuća bila čitavo kraljevstvo, ni ne vidi kraljicu. Pita on ljude koji su tu živjeli, gdje je i kakva je kraljica tog kraljevstva. Kažu oni da se ona samo vozika
tuda i zapovjeda. Vrijeme je prolazilo, prolazilo, sve dok ga jednog dana baka nije pozvala. Kaže mu:
- Djeda, reci svojoj ribi da hoću da budem gospodarica svijeta.
- Ma, to ne možeš biti - govori djeda. Ne možeš!
- Ali ja hoću da budem gospodarica svijeta.
Ništa, on otišo na potočić, ribici ništa nije govorio, neće ni da se vraća u kraljevstvo. Napravio si neku kućicu, ugljen pravi dok ne dođu jednog dana stražari. Odvedu ga baki, kraljici, sada.
Zapovjedi mu da reče ribici da ona hoće da bude gospodarica svijeta. Prolazili opet dani, kad jednoga dana s potočića pošao on u svoju bajticu koju je napravio pored potočića, pojavi se sama ribica:
- Što je dobra starino? Nešto te muči. Nema te, ne govoriš ništa.
- Ma, dobra ribice, tako mi je teško. Ona moja baka je jako poludjela. Sad joj nije dosta što je kraljica, nego hoće, hoće da bude...
- Reci, reci, što hoće da bude?
- Hoće da bude gospodarica svijeta.
Ribica pogleda začuđeno, bućnu, i vrati se u vodu. Ništa, on kantu ostavi gdje je je inače ostavljao za sutra dan za rad i ide prema kući da vidi što je sada.
Kad ide prema kući, kad kuća stara. Kako ga obli radost, veselje:
- O bože, dobri, dragi što mi to dade, povrati mi život!
Pred kućom baka isto onako obučena ko što je i bila. Zasuzila, suze idu niz obraze. Kad je vidjela djeda samo kaže:
- Djeda, što sam ja to učinila?!
- Pa to, vidiši sama. Ne plači, sad će nam biti dobro. O bože, hvala ti za ovo što nam učini, ovo će nam život novi biti sada.
A baka se rasplaka:
- Što to ja učini! Ne znam, ne znam, što sam to radila.
- Dobro da si se pokajala. Nemoj, nemoj to više činiti. Bit će nam dobro. Sad će mo lijepo živjeti, k'o što smo i prije živjeli.
Pa tako priđe joj i zagrli je, a on sva uplakana:
- Idemo u kuću. Ne boj se, ja sam s tobom, skupa smo.
Ona ga poljubi i reče:
- Dobro je da me ubio nisi.
Prošao taj dan i sutradan djeda opet ode u šumu da ugljen pravi i kad je na potočiću ispirao kantu, pojavi se sam ribica.
- Kako si mi dobra starino?
- Dobro sam, dobro sam, sad je sve u redu. Tako mi je dobro i drago, puno mi je dobro.
- Znam, znam - kaže ribica. Sada ću ja otići. Ja sam sa svojim prijateljicama došla iz dubokih, dalekih rijeka. Ovuda smo prolazili i tebe sam zapazila. Odlazim i svako ti dobro želim, tebi i tvojoj baki.
Bućnu i ode u vodu.
Djeda se vraća kući, kad nova kuća. Šta je sad to? Obuze ga radost a i strah. Pred kućom baka, nako obučena i pjeva li pjeva. Prišao kući i baka će njemu:
- Vidi, vidi kako si ti dobar, ribicu si pitao i vidi šta ti je dala.
- Nisam bako, ne. To nam je ribica dala, dala što si se pokajala. To si shvatila da si želila nešto što ti ne treba, nešto što nisi smjela zaželjeti. Sad će nam biti dobro. Sretno i veselo uđoše u kuću.
Lijepo su živjeli u zajednici, poštivali se, shvatili kako je lijep život i bez grofovije i kraljevstva.
