Plot

Veljača je tradicionalno najhladniji mjesec u godini. Hladno je, snjegovi padaju, vuci zavijaju. Preko dana se obavi ono što se u takvim prilikama može, a uvečer se posjeda uz oganj i pričaju se priče. Bar je tako nekada bilo. Gospođa kćerka je konačno našla malo slobodnog vremena da prepiše iz zvukovnog zapisa prvu pripovjedku. Projekt se svidio i gospođici unuci pa je pomogla oko ispravka teksta i grafičkog uređenja. Boja podloge je njena. Bijela, koju sam ja u početku izabrao, po njoj je previše naporna za oči, pa smo išli na bež. Predajem joj riječ.

Sjedim za stolom. Gledam u zeleni zid oko mene i smiješim se. Živim u tuđoj zemlji (sada već pomalo i svojoj) dugi niz godina. Moj materinji jezik sve manje liči na orginalnu verziju, a sve više na onu iskrivljenu gdje u jednu rečenicu strpaš puno stranih riječi i gdje je značenje u više slučajeva razumljivo samo tebi samoj. No ipak... Prije nekog vremena razgovarala sam sa rođakom. Naši telefonski razgovori znaju potrajati i nekoliko sati. Uvijek nađemo zanimljive teme. Da stvar bude zanimljivija kada sam na telefonu uvjek nađem neki kutak da se sakrijem. I tako sam jedno ljeto bila par dana u Lici. Mobitel mi je bio toliko star da sam svakih pola sata morala tražiti punjač ili novi mobitel da nastavim naš razgovor. Jednoga dana provele smo cirka tri sata u našim pričama. Ne sjećam se točno o čemu smo pričale. Sjećam se da mi je desno uho gorilo od telefona. Kada sam izašla u vrt, djeda me je pogledao, nasmijao se i rekao: "Vas dvije stvarno niste normalne". Uzalud bi bilo tražiti brzinska opravdavanja. Odustala sam.

Od tog razgovora prošlo je par mjeseca. Za Božić sam opet bila sa djedom. Nije nas briga za slavlje, nitko od nas nije vjernik, ali znate kako to već ide, običaji su to... I tako ja njega vidih kako se šeta po hodniku kao profesor Baltazar, gore pa dole. Kao da traži ideju. Samo, on je ideju već imao: snimiti svoje memoare. Jednoga dana mi je rekao da će njegov brat ostaviti iza sebe svoje knjige. Kao da je htjeo reći "A ja iza sebe ništa". Tako je on odlučio ipak konkurirati bratu. Po cijele dane priča na jedan mali diktafon koji je dobio na poklon od zeta. Ima tu svašta. Od putopisa sedamdesetih godina pa do sudskih parnica gdje tuži državu. Osobno, najdraže su mi oduvijek bile njegove priče. Kao dijete provodila sam ljeta u Lici, u njegovom rodnom selu.

Dani su bili jako zabavni i naporni. Nije bilo lako voziti biciklu po cijele dane, čuvati blago, igrati Monopoli, penjati se po šumama, skakati sa krovova na sijeno... Navečer bi legla u krevet i bila sretna da ću slušati njegove pripovjetke. I, znate što? Nikada ne bi dočekala kraj. Uvjek bih zaspala i probudila se drugo jutro tužna zbog propuštenog kraja. Zahvaljujući profesoru Baltazaru, pardon, mom djedu i njegovom diktafonu opet sam poslušala divne priče. Danas živimo u svijetu gdje vremena i priča za djecu ima sve manje. Eto, zašto sada sjedim za stolicom i pišem meni čudnim jezikom. Da nekome dočaram barem dio one čari koju je meni djeda svaku večer neumorno stvarao.

Nova i stara vremena

Vrijeme teče. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek i biti. Svi mi, stariji ili mlađi, smo svjedoci njegovog tijeka i očevidci promjena koje se događaju. Znanost otkriva nove činjenice o svijetu koji nas okružuje, a tehnologija na osnovu toga ide naprijed. Sljedeći ove razvoje, mijenjaju se i običaji u društvu. To se zove progres, ili na hrvatski napredak. Mlađe osobe pretežno obožavaju napredak, pogotovo onaj tehnološki. Nove zanimacije kao na primjer kompjuter, pametni telefon, interaktivnih uređaji koji izvršavaju njihove naredbe. Stariji se s tim manje oduševljavaju. U stvari im se te novosti ne sviđaju jer nemaju volje da se prilagode, da potroše malo vremena da i oni shvate kako to radi. Tu je i strah da se neće uspjeti niti ako pokušaju; "ta stvar je za mene previše komplicirana". S druge strane su promjene u društvu, u navikama i običajima odnosa među ljudima; često su prouzrokovane s onom što donosi tehnološki napredak. Puno starijih smatra da su te promjene negativne jer se ljudi udaljavaju i otuđuju od drugih. Ja spadam u ovu drugu grupu, onih mudrijih (da ne bih morao koristiti onu drugu, neugodnu riječ), i slažem se da društveni progres ide u pogrešnom pravcu. Pa gdje je na kraju istina? Kao i obično, malo na jednoj strani, a malo i na drugoj.

POČETNA